Denis Žuljevićjoš je jedan dokaz da okolnosti ne stvaraju čovjeka, već čovjek stvara svoje prilike i bori se za ono što želi
On je već drugu godinu zaredom državni prvak u paradresurnom jahanju, a cilj mu je otići na Paraolimpijske igre u Los Angelesu 2028. i tamo predstavljati Hrvatsku.
U srpnju se, nakon gotovo 13 godina života u Njemačkoj, definitivno vratio u Hrvatsku i započeo treninge u jednoj od najboljih štala u našoj državi – Konjičkom klubu Trajbar u Zaprešiću.
Riječ je, naravno, o Osječaninu Denisu Žuljeviću, prvom Hrvatu u povijesti dresurnog sporta koji je jahao u jednoj od najpoznatijih i najljepših arena na svijetu, čuvenom Deutsche Bank Stadionu u Aachenu, gdje se održava jedan od najpoznatijih turnira na svijetu pod imenom CHIO Aachen.
Kao pravi Osječanin, Denis Žuljević ne može bez Slavonije i obitelji, pa smo kavu (pardon, Aperol Spritz) s njim popili u osječkoj Tvrđi i doznali kako stvari stoje s konjičkim sportom, dokle je dogurao i koji su mu planovi za budućnost.
– Kada me netko pita kako da se počne baviti konjičkim sportom, odmah odgovaram „nemoj“ – kaže kroz smijeh Denis. – Konjički sport djeluje divno, gotovo kao Hermèsov katalog kada ga gledate izvana, ali to je zapravo nešto za što morate imati ili jako puno vremena i volje ili jako puno novca. Drugačije ne ide. U ovome sam od svoje šeste godine. Budući da je još moj otac imao konje nedaleko Osijeka, za mene su to bile životinje broj jedan. Zapravo sam oduvijek želio postati veterinar, pa sam završio srednju školu za veterinarskog tehničara. No, sa šest godina krenuo sam u školu jahanja i trenirao preponsko jahanje na Pampasu u Osijeku kod trenerice Snježane Andraković. U Osijeku tada dresurno jahanje nije bilo toliko zastupljeno, pa ako si se želio baviti sportskim jahanjem, imao si samo opciju preponskog. Ali ja sam želio puno više od onoga što sam mogao dobiti u Osijeku i Hrvatskoj. Želio sam uistinu osjetiti što znači vrhunski konjički sport, a to je bilo moguće samo ako odem u Njemačku, Nizozemsku ili Belgiju – priča nam Denis.
Od čišćenja štala do asistenta vrhunskih jahača
Tako je već s 18 godina, bez znanja njemačkog i s engleskim kojim se jedva znao predstaviti, otišao u Njemačku. Iako mu je u početku bilo teško pa se vratio nakon nekoliko mjeseci, shvatio je da ipak mora stisnuti zube, prihvatiti njemački mentalitet, zaboraviti na prijatelje i izlaske te se posvetiti onome što uistinu želi i voli, a to je konjički sport.
– Nisam znao ni njemački ni engleski i snalazio sam se rukama i nogama, ali želio sam biti tamo. Kada se s nečim bavim, idem do kraja i radim sto posto, a ne tek toliko da to radim. Onaj tko kaže da je otišao van i odmah bio jahač – ne govori istinu. Tamo se prvo moraš dokazati.
Meni nije neugodno reći da sam krenuo od čišćenja štala, boksova i konja, da bih tek nakon nekih godinu dana dobio priliku jahati. Štale u kojima sam radio imale su vrhunske konje koji vrijede i po pola milijuna eura, a tamo i najobičnija privatna štala izgleda bolje od nekih naših službenih konjičkih klubova. Imao sam veliki respekt prema klubovima i ljudima s kojima sam radio i cijenio sam svaku priliku.
Nakon godinu i nešto, već sam jahao i išao po turnirima i krenuo u smjeru u kojem sam želio, ali trebalo je izdržati. Vrlo brzo prihvatio sam ponudu od Bernadette Brune, njemačke dresurne jahačice koja je jahala i za nacionalni tim. Otvarala je novi centar i tražila grooma koji će se brinuti o konjima i pripremati ih za jahanje. Imala je i preponske i dresurne konje, pa sam se prijavio za posao, ali sam odmah tražio i da jašem. Dobio sam posao kao groom/jahač i tek nakon nekoliko mjeseci postao njen asistent jahača.
Mene dresurno jahanje u početku nije previše zanimalo jer je to „ples s konjima“. Počeo sam s preponskim konjima, ali nakon što su svi prodani, jedina opcija ostali su mi dresurni konji. To je potpuno drugačiji stil od preponskog i trebalo je usavršiti osnovne elemente, a tek onda raditi na finijim kretnjama.
Bilo mi je teško u početku, ali imao sam priliku učiti od najboljih trenera u Europi, kao što su Bernadette Brune, Thomas Rhinow i Jonny Hilberath, tadašnji trener njemačke reprezentacije. Na kraju sam dobio priliku jahati Grand Prix konje i učiti na njima. Sve je bilo super – do moje ozljede stopala – prisjeća se Denis.
Naime, Denisu se potpuno smrskalo stopalo nakon što je pao s mladog konja, a oporavak je trajao pune dvije godine.
Povratak u sedlo
– Bio sam uvjeren da se više neću baviti jahanjem i da ću napraviti karijerni zaokret te raditi u struci kao veterinarski tehničar. No, moj prvi radni dan u veterinarskoj ambulanti započeo je baš na prvi dan karantene zbog korone. To mi je bio znak da od promjene karijere neće biti ništa. Budući da dosta ljudi zbog korone nije htjelo raditi, otvorila mi se prilika da postanem menadžer štale sa stotinjak konja. Isprva me to malo plašilo, ali zvučalo je super i prihvatio sam. Radio sam tamo dvije godine, imao i svoje konje, trenirao konje klijenata i vratio se jahanju i natjecanjima, ali sada dresurnom, jer je preponski ipak znatno opasniji i nije dolazio u obzir nakon ozljede.Prošle godine, u travnju, kupio sam konja za natjecanja i turnire. Imao sam prvi turnir u Zagrebu i odmah osvojio državno prvenstvo u Para-dresurnom jahanju te odlučio poslati konje u Hrvatsku, u Konjički klub Trajbar kod Maje Trajbar. Veliku ulogu u cijeloj priči ima Mija Brnić, dugogodišnja prijateljica, trenutna trenerica i osoba na koju uvijek mogu računati.
U listopadu sam kupio još jednog konja u Njemačkoj. Plan je bio ići na međunarodna natjecanja s tim konjem. Prvi turnir s njim imao sam u Austriji i osvojio treće mjesto, što mi je podiglo samopouzdanje i dalo veliki vjetar u leđa. Trajbar je broj jedan štala u Hrvatskoj i po usluzi i po podlozi za konje, može se mjeriti s najboljima u Europi. Dobio sam boks za oba konja, a u Njemačkoj imam još tri. Ove godine opet sam postao državni prvak Hrvatske i prirodan slijed bio je da konačno napravim ono što već dugo želim – povratak u Hrvatsku.
Lov na najbolja grla u europskim ergelama
– U srpnju sam se preselio. Ali kada nisam u Zaprešiću, stalno sam u Njemačkoj, Austriji ili Slavoniji – priznaje Denis, koji se nakon više od deset godina u konjičkom sportu profilirao i kao jedan od „tragača“ za najboljim grlima u europskim ergelama za imućne kupce koji traže najbolje konje
.
Planovi, savjeti i cijena uspjeha u konjičkom sportu
Pitamo ga i koji su planovi za budućnost, posebno sada kada se vratio u Hrvatsku, te koji savjet bi dao onima koji se žele okušati u konjičkom sportu.
– Ostajem u Hrvatskoj jer mi puno više odgovara naš način života – spontani smo, bez stresa i striktnih planova. Većina ljudi koji žele uspjeti u konjičkom sportu mora razmišljati o odlasku u inozemstvo, ali i biti svjesna da se kreće od dna – prvo čišćenje boksa, što moraš voljeti. Osim, naravno, ako ste jako bogati pa vam samo dovedu osedlanog konja koji je spreman za jahanje, a vi samo sjednete. Briga o konju svaki dan traje minimalno od tri do četiri sata – konja se mora i okupati, izvesti na pašu. Međunarodna natjecanja su skupa jer svaki odlazak na turnir košta nekoliko tisuća eura. Na natjecanje vodite cijeli tim: veterinara (kojeg morate imati sa sobom), potkivača, fizioterapeuta za konje koji ima veliku ulogu, trenera, transport konja, a za sve te ljude morate osigurati i smještaj. Konjički sport je definitivno luksuz i mjesečni troškovi dosežu i nekoliko tisuća eura. Nije to samo konj – plaća se boks, hrana, veterinar, potkivač, fizioterapeut… Morate biti svjesni da konj nije birao vas, nego vi njega, i onda se za njega morate adekvatno brinuti. On će vas tada nagraditi. Planina na koju se trenutačno penjem svakako su Para Olimpijske igre u Los Angelesu 2028. – poručuje Denis.
Razgovarala:N.Z.Eberhard
