Od 1931. do danas: priča o urarskoj obitelji i radionici koja je ostala sačuvana u gotovo izvornom obliku
U medijima se nedavno pojavila priča kako je jedan od najrenomiranijih proizvođača ručnih satova pokrenuo vlastiti obrazovni program kako bi školovao novu generaciju ljudi koji znaju rastaviti, popraviti i ponovno sastaviti njihove mehaničke satove. Riječ je o Rolexovoj školi urarstva.
Na tragu tog povratka old fashion senzibiliteta, povratka izvorima i naglašavanja nasljeđa koje se prenosi, čuva i nosi s posebnom pažnjom, posebno nas je fasciniralo otkriće mjesta koje ovu priču savršeno uokviruje. U srcu Baranje, u Belom Manastiru, skriva se u potpunosti sačuvana urarska radionica u koju bi majstor i danas mogao sjesti i nastaviti raditi. Svaki alat, svaki stroj, svaki sitni rezervni dio ostao je na svom mjestu, kao da je vrijeme stalo.
Jer svaki mehanički sat, pa i onaj najskuplji, prije ili kasnije mora završiti u rukama stručnjaka koji ga zna otvoriti, očistiti, ponovno sastaviti i vratiti u savršenu funkciju. Problem je, međutim, u tome što takvih stručnjaka danas nema dovoljno. Priču o jednom takvom znalačkom kutku svijeta sada možemo otkriti kao muzejski postav u Belom Manastiru.
Radionica i zbirka
Riječ je o jedinstvenoj i rijetkoj cjelini urarske radionice obitelji Grbac Papež, danas dijelu postava u Etnološkom centru baranjske baštine. Kroz ovaj izložbeni “bombončić” proveo nas je Edo Jurić, ravnatelj Centra za kulturu Grada Belog Manastira koji naglašava kako posebnost ovog prostora nije samo njegova očuvanost, nego i činjenica da predstavlja jednu od rijetkih takvih cjelina u krugu od najmanje 200 kilometara.
Uz samu radionicu, izložena je i vrijedna zbirka satova koja pruža fascinantan uvid u razvoj urarstva od 19. pa sve do kraja 20. stoljeća. Na džepnim, ručnim, zidnim i stolnim satovima jasno se mogu pratiti tehnička usavršavanja, ali i promjene u dizajnu i estetici vremena u kojem su nastajali. Svaki od njih nosi svoju priču, ali i duh epohe kojoj pripada.
Priča o obitelji Grbac Papež
No možda još snažnija od same zbirke jest priča o obitelji koja je iza nje stajala. Sve je započelo 1931. godine, kada se urar Ivan Grbac sa suprugom Marijom Papež i troje djece doselio iz južne Slovenije u Kneževe Vinograde i otvorio radionicu. Nakon njegove smrti, zanat nastavljaju njegov sin Bogomir i šogor Franc Papež, koji kasnije preuzima radionicu i prenosi znanje na sljedeću generaciju. Generacije su ondje odrastale uz zvuk mehanizama i sitne, precizne pokrete koji su zahtijevali potpunu posvećenost.
Radionica je zatvorena 2000. godine, nakon gotovo sedam desetljeća rada, ali njezina priča tu nije završila. Dobila je novi život kao muzejski postav.
Kada se ujedine Grad Beli Manastir i Muzej Slavonije
Autorice postava su kustosice Muzeja Slavonije, Tünde Šipoš Živić i Ksenija Katalinić, a kako ističe Ksenija Katalinić, voditeljica Etnografskog odjela Muzeja Slavonije, ostavština ovog obiteljskog obrta svjedoči o generacijama u kojima se nisu prenosile samo vještine preciznog mehaničarskog zanata, nego i duboka posvećenost i ljubav prema urarskom pozivu. U realizaciji postava, uz Muzej Slavonije, sudjelovao je i Centar za kulturu Grada Belog Manastira uz podršku Grada Belog Manastira koji je omogućio otkup ove jedinstvene urarske radionice.
Stoga, ako se nađete u Baranji, u svoj obilazak svakako uvrstite i ovaj fascinantan postav i priču jedne baranjske obitelji.
Etnološki centar baranjske baštine otvoren je od utorka do četvrtka od 9 do 15 sati te od petka do nedjelje od 10 do 17 sati, a za vikend dolaske ili organizirane posjete preporučuje se i prethodna najava, kako bi iskustvo bilo potpuno i bez žurbe.
Foto: istok.hr
