Donosimo ekskluzivan i inspirativan intervju s prof. dr. sc. Marijom Poljakom, Osječaninom koji je u Sloveniji napravio svjetsku karijeru i danas je jedan od najcitiranije znanstvenike u svojoj struci
Imao je 15 godina kada se popeo na Kilimanjaro, tada kao učenik prvog razreda Kemijske škole Ruđera Boškovića u Osijeku. Ništa ga nije moglo zaustaviti, ni činjenica da je dečko iz ravnog Osijeka, ni mišljenje liječnika sportske medicine koji je dao svoje stručno mišljenje da se, s obzirom na njegove aerobne sposobnosti i razvijenost pluća, nema šanse popeti na Kilimanjaro. Za njega je to bila životna prekretnica jer je shvatio da može ostvariti bilo koju stvar na svijetu ako u nju uloži dovoljno napora.
Prof. dr. sc. Mario Poljak danas je među najboljim europskim i svjetskim stručnjacima u području kliničke virologije. Njegovi radovi do danas su citirani više od 23.300 puta, uz h-indeks 73, čime se ubraja među najcitiranije znanstvenike u svojoj struci na globalnoj razini. Teško je uopće nabrojiti sve dužnosti koje je obnašao te dobivene nagrade. Među njima se svakako mora spomenuti da je izabran za člana Američke akademije za mikrobiologiju, jedne od najprestižnijih znanstvenih institucija u tom području. Obnašao je i dužnost predsjednika ESCMID-a (Europskog društva za kliničku mikrobiologiju i infektivne bolesti), jedne od najutjecajnijih znanstvenih organizacija u ovom području, koja broji 16.000 članova.
Ovaj Osječanin još je krajem 80-ih otišao u Ljubljanu, gdje danas vodi Laboratorij za molekularnu mikrobiologiju na Medicinskom fakultetu Sveučilišta u Ljubljani pri Institutu za mikrobiologiju i imunologiju, te Referentni centar za HIV/AIDS Republike Slovenije.
Iznimno rijetko daje intervjue, ali razgovor s ovim liječnikom i znanstvenikom izniman je izvor inspiracije, osobito za one koji svojim trudom, znanjem i radom žele ostvarivati vrhunske rezultate. Imali smo rijetku priliku razgovarati s njim na osječkom Medicinskom fakultetu u Osijeku, gdje je gostovao kao predavač.
Mario Poljak s ekipom na usponu na Kilimanjaro (posljednji s desna)
Vaša znanstvena karijera je impresivna, ali čini se da ono što vas je oduvijek gonilo i je dostizanje najviših planina. Kako je došlo do toga da se srednjoškolac iz Osijeka 1981. popne na Kilimanjaro?
- Možda su, kada je riječ o Osijeku i planinarenju, u prvom redu prisutne predrasude. Unatoč tome što smo u ravnici, prvo planinarsko društvo u Osijeku osnovano je prije 130 godina, još 1895. godine, a centar planinarenja bile su planine oko Požege i kasnije Jankovac. Godine 1934. otvoren je prvi planinarski dom na Jankovcu, tako da planinarstvo i skijanje u Osijeku imaju dugu tradiciju. Planinariti sam počeo s osam godina, kroz planinarsku školu koja je predstavljena u mojoj školi i odmah mi se svidjelo. U prvom razredu srednje škole ekspediciju na Kilimanjaro organiziralo je Planinarsko društvo Đakovo, pod vodstvom Mire Laya. Jedan tada 29-godišnjak, veliki entuzijast, želio se popeti na Kilimanjaro, a nas jedanaest odlučilo se popeti s njim. Na Kilimanjaro je išla i moja razrednica, što je mojim roditeljima dalo povjerenje i zbog čega su mi dopustili putovanje. Nekolicina nas mlađih pridružilo se alpinistima iz Zagreba i već s 14-15 godina počeli smo se baviti alpinizmom u Osijeku, što je zahtijevalo veliku disciplinu. Petkom bismo vlakom putovali dugim putem do Slovenije, tamo penjali, a potom se vraćali vlakom i u ponedjeljak izravno išli u školu.
Rekli ste da nitko nije vjerovao da ćete se stvarno popeti?
- Na najviši vrh Kilimanjara popelo se nas šestero od dvanaest. Na liječničkom pregledu liječnik sportske medicine rekao mi je da nema šanse da se popnem na Kilimanjaro jer nemam potrebne aerobne sposobnosti i jer sam premlad. Kada sam ipak uspio, bio je to ključni trenutak u kojem sam samome sebi dokazao da mogu ostvariti nešto i onda kada mi svi govore da to nije moguće. Kažem da je to možda i nešto u „dalmatinskim genima“ – moji su podrijetlom iz Sinja i Podgore. U Osijeku se malo zna o tome, ali između moje 15. i 18. godine osječki alpinisti bili su među boljima u Hrvatskoj. Mediji su redovito pratili naše uspone i vježbe za penjanje, poput onih kada smo se penjali na osječku konkatedralu i na Hotel Osijek.
Uspon na 60 metara visok hotel Osijek 80-ih godina prošlog stoljeća koji su zabilježili brojni mediji
Iako ste bili jedan od najboljih mladih kemičara u Hrvatskoj, zanimljiva je i priča o tome zašto ste upisali medicinu…
- Mislio sam da, ako netko dvaput bude izabran za najboljeg mladog kemičara u Hrvatskoj, sa 17 i 18 godina, pitanje prijemnog ispita za studij kemije uopće ne postoji. Očekivao sam da ću biti pozvan na studij kemije, da će netko od kemičara koji su odlučivali tko je najbolji na tim natjecanjima i koji su znali za moje rezultate reći: „Vi ćete upisati kemiju jer ste prirodan talent, za vas prijemni nije potreban, dođite studirati.“ No to se nije dogodilo. U to se vrijeme govorilo i da se medicina ne može upisati bez famoznih jednomjesečnih priprema u Zagrebu. Međutim, Kemijska škola Ruđera Boškovića bila je vrhunska, jedna od najboljih u Hrvatskoj. Sustav je bio takav da se na prijemnom ispitu za medicinu polagala kemija, fizika i biologija – predmeti koje su svi u prve dvije godine usmjerenog obrazovanja učili jednako, a mi smo ih učili i znatno više. Izašao sam na prijemni ispit bez ikakvih priprema, umjesto na pripremama u Zagrebu, proveo sam taj mjesec u planinama. Medicina je bila jedini studij na koji sam se prijavio i prošao. Veliku zaslugu za to ima i Klara Pinto, moja prva mentorica u Kemijskoj školi Ruđera Boškovića.
Medicinu ste studirali u Osijeku…
- Studij medicine započeo sam 1985. godine na Medicinskom fakultetu u Zagrebu, koji je tada imao dva izdvojena studija: u Osijeku i Splitu. Ako si bio discipliniran i izlazio na prve rokove, sve se moglo završiti na vrijeme. Ja sam već do kraja lipnja imao položene sve ispite za tu školski godinu i uvijek tri ljetna mjeseca koristio za planinarenje i penjanje. Tada sam i zarađivao novac, jer sam radio kao vodič za imućnije ljude u planinama.
Nitko u vašoj obitelji nema veze sa Slovenijom, niste Slovenac, rođeni ste Osječanin – kako je došlo do toga da karijeru razvijate u Sloveniji?
-U životu sam uvijek birao onaj put na kojem me netko prepozna i pokaže da želi baš mene. Na kraju četvrte godine otišao sam na studentsku razmjenu u Ljubljanu, na Zavod za patologiju, i to mi se jako svidjelo. U 99 % slučajeva takve razmjene nemaju nikakav nastavak, ali dogodilo mi se da me profesor Dušan Ferluga pozvao: „Na petoj godini imamo jedan tečaj molekularne patologije. Platit ćemo vam dolazak u Ljubljanu, put, hotel i kotizaciju. Dođite, a kada dođete, dogovorit ćemo se da nakon diplome ostanete kod nas raditi.“ Ta činjenica da te netko prepozna u Ljubljani, a da te istodobno nitko ne prepozna među vlastitim profesorima na matičnom fakultetu, za mene je bila snažna poruka. Iako sam tijekom studija dobio dvije rektorove nagrade za najviši prosjek ocjena, bio demonstrator na četiri katedre, nikada nisam dobio jasnu povratnu informaciju da me netko doista želi. Za svakog mladog čovjeka iznimno je važno da dobije potvrdu i da mu netko u tim formativnim godinama kaže da je dobar i vrijedan.
Znači to je bio glavni razlog vašeg odlaska u Sloveniju?
- Da. Tamo su me zvali i ponudili mi odmah radno mjesto. Pokazali su da su prepoznali moj trud i talent i ja sam to iznimno cijenio.
Kad govorimo o 80-ima, često ih idealiziramo. Danas se često tvrdi da bez veza i poznanstava nije moguće napredovati. No po vašem iskustvu, veze i poznanstva su očito igrale važnu ulogu u profesionalnom napredovanju i tada?
- Sasvim otvoreno mogu reći da je kod mene važnu ulogu igrala i činjenica da nitko u mojoj obitelji nije liječnik. To, međutim, nije specifično za Hrvatsku, tako je i u nekim drugim državama. Na četvrtoj i petoj godini studija vidio sam da su neki studenti s manjim znanjem od mojega dobivali jako dobre ocjene. Nas je bilo pedeset i svi smo se dobro poznavali. Ja sam vjerovao u sustav i vjerovao sam da, ako sam najbolji, prirodan sljedeći korak mora biti da mi sustav nešto ponudi. Zagreb i Osijek mi nisu ponudili, Ljubljana jest i to je jedini razlog zašto sam otišao.
Što mislite, je li situacija ista i danas?
-Nažalost, izvanserijski talenti često se „udaraju po glavi“ jer iskaču iz prosjeka, a od onih koji to nisu pokušava se napraviti nešto što nisu. Nekada je biti vrhunski električar, keramičar ili vodoinstalater bilo cijenjeno zanimanje, a sustav koji smo danas stvorili vrednuje gotovo isključivo one koji studiraju. No ozbiljna istraživanja pokazuju da nijedan narod nema intelektualne kapacitete da više od 30 posto populacije bude visokoobrazovano. Mi ljude tjeramo da studiraju ono za što nisu nužno talentirani, unaprijed znajući da će to kod mnogih dovesti do frustracija i osjećaja životnog neuspjeha. Meni je fascinantan primjer mog sina koji je u Sloveniji završio osnovnu školu. Na kraju osmog razreda svaki je učenik dobio diplomu za ono u čemu je najbolji, za svoj talent. Jer svaka osoba ima neki talent. I cijeli problem u obrazovnom sustavu dolazi iz zanemarivanja te činjenice: ne treba sve učenike učiti da budu isti, nego treba prepoznati i razvijati talent u svakome. Jer svaki, baš svaki čovjek ima neki talent. Kada bi svi radili ono za što su nadareni živjeli bismo u idealnom i sretnom društvu.
Razgovarala: Nefreteta Z. Eberhard
Foto:Istok.hr i Privatna arhiva
